Piše Edi Zelić
Dijaspora je HDZ-ovcima opet aktualna. Domagoj Milošević bio je nedavno u Mainzu, Jadranka Kosor u Stuttgartu, a dojučerašnja predsjednica hrvatske vlade sada stiže i u Frankfurt, baš kao i Tomislav Karamarko. Svako podudaranje s nekim važnim ”dijasporskim” terminima, naravno da je slučajno… Potpuno je jasno: pretendenti za mjesto predsjednika HDZ-a rastrčali su se uoči svibanjskih izbora kako bi prikupili što više glasova u svoju korist. Među 2200 izaslanika na 15. općem saboru stranke u zagrebačkoj dvorani „Vatroslav Lisinski“ iz dijaspore će biti svega njih nekoliko desetaka, ali kandidata za mjesto na čelu stranke je dosta, pa tako svaki glasić može biti zlata vrijedan.
Šteta je što se dijaspore svi sjete samo kada treba prikupiti glasove. Tako je bilo svih ovih godina sa zastupnicima s tzv. posebne liste za dijasporu (ili da kažemo BiH-liste), a tako je i s kandidatima za čelnu poziciju u HDZ-u. Nitko od aktualnih kandidata za predsjednika HDZ-a za vrijeme prošlog vladajućeg mandata nije se previše brinuo za probleme i interese Hrvata u Njemačkoj, a kamoli da je došao na neki organizirani skup razmjene informacija sa svojim biračima. Većini njih bilo je i još uvijek je dovoljno ukazivati na strategiju prema Hrvatima izvan RH, ali o njezinoj konkretnoj provedbi ne troše riječi. Međutim, svi se uvijek fino slažu u tome da dijaspora ima izuzetan potencijal, da može biti vrlo bitna u smislu povećavanja investicija u Hrvatskoj, da dijaspora mora biti most suradnje između Hrvatske i zemalja u kojima živi… Ima, može i mora. Takvih općenitih, paušalnih i praznih fraza i floskula zaista smo se naslušali, zar ne?
Međutim, gdje su konkretni programi, planovi, mjere i aktivne inicijative? Uzalud ih tražimo. Ili možda u njima uživaju HDZ-ovci iza zatvorenih vrata? Naime, skupovi na kojima kandidati poput Miloševića ili Kosorice lobiraju za potporu stranačkih kolega iz Njemačke zatvoreni su za javnost. Rekli bismo preciznije za onaj dio javnosti za kojeg se procjenjuje da bi eventualno mogao napisati i ponešto kritično ili nepodobno. Te i takve je najbolje i ne obavijestiti o sastancima. Stoga, dragi čitatelji, procijenite sami da li su sastanci Koordinacija HDZ-a sa potencijalnim predsjednicima stranke konstruktivni i plodonosni u smislu postizanja boljeg sutra za Hrvate u dijaspori ili se radi tek o tapšanju po ramenima, mazanju meda oko usta i zajedničkom slikanju za obiteljske foto albume i, dakako, odabrane paparazzije. Sudeći prema dosadašnjim aktivnostima i postupanjima, definitivno je za pretpostaviti da nitko od ino-HDZ-ovaca nema petlju reći svojim visokim gostima iz centra moći stranke da nisu ništa napravili za dijasporu. Naime, bolje je juhu skuhati blažom, jer se onda još uvijek može posoliti. Presolite je ispočetka, povratka više nema.
U Hrvatskoj trenutno ne postoji pravi program i ozbiljnije razmišljanje o istinskom uključivanju Hrvata iz dijaspore u politički i javni život. Nema konkretnih prijedloga niti ideja kako privući mlade stručnjake s već osiguranom egzistencijom života u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj… Kako njih zaintrigirati na povratak u domovinu bitno je pitanje, jer usred prepucavanja crvenih i crnih, proširene korupcije, kriminala, nepotizma, neefikasne pravne države i uprave, upravo oni bi svojim znanjem, iskustvom, elanom i neopterećenošću mogli predstavljati faktor koji donosi prevagu. Ali, želi li to uopće netko u današnjoj Hrvatskoj?