Obitelj, vjera i domovina ključne su teme oko kojih se vrti razgovor sa Stipom Eregom, jednim od zasigurno najuspješnijih „migrantskih“ glumaca u Njemačkoj. Kao četverogodišnjak Stipe se 1978. godine s roditeljima doselio u južnonjemački studentski grad Tübingen, gdje je završio srednju školu i odakle je krenuo najprije na šest mjeseci u Ameriku. „To je tada bilo važno da se ispušem i da sam sa sobom odredim što ću u životu činiti“, kaže Erceg koji se ipak vratio u Njemačku i upisao glumačku akademiju u Berlinu. Već tijekom studija debitirao je na kazališnim daskama glavnog njemačkog grada, a kao apsolvent 2000. godine dobio je prve male uloge u kratkim filmovima uglavnom nepoznatih režisera. Prekretnicu u njegovoj karijeri, kako je i sam potvrdio, predstavljala je nekolicina filmova s tematikom vezanom za rat u bivšoj Jugoslaviji. Za ulogu traumatizirane izbjeglice u filmu „Yugotrip“, Stipe je dobio prestižnu nagradu Max Ophüls za mlade glumce, a svoj do sada vjerojatno najveći filmski uspjeh ostvario je s filmom „Die fetten Jahre sind vorbei“ (Masne godine su završene) koji je predstavljao Njemačku na filmskom festivalu u Cannesu.
Rodna Dalmacija za Stipu Ercega igra ključnu ulogu u životu. „Obožavam biti u Dalmaciji. Kad sam bio mlađi, u Hrvatsku bi na odmor dolazio samo da se dobro zabavim i profeštam. Toliko bi se zapravo umorio da bi mi tek trebao odmor kad sam se vratio u Njemačku“. Sada je sve drugačije i Stipe kaže kako je shvatio duševno bogatstvo jednog naoko siromašnog kraja. „Ja sam iz sela Milošića pokraj Vrgorca. To je jedno maleno mjesto, ali meni nema ničeg ljepšeg nego doći tamo i uživati u tišini, opuštenosti i neopterećenosti. Obožavam se družiti s ljudima koji žive cijeli svoj život u tom kamenjaru Dalmacije. Taj kraj meni daje identitet i osjećam da jedan dio mene pripada tamo“, ispričao nam je glumac markantnoga lica koji se ispočetka čini suzdržanim sugovornikom, ali se s vremenom otvara.
„Nema mi većeg gušta nego sa stricom krenuti u lov, ustati se u šest sati ujutro, popit kavu, pa orahovaču, zapalit cigaretu i onda u lov“, u dahu nastavlja Stipe Eceg s posebnim sjajem u očima. Vjerovali ili ne, jedan od najvećih talenata njemačke glumačke scene iza sebe ima iskustvo prodavanja rajčica na splitskoj pijaci. „To je bilo nešto posebno. Doživjeti taj odnos kupaca prema ljudima koji jednostavno moraju prodati svoj proizvod i to zasigurno ispod cijene koju on stvarno vrijedi. A o atmosferi na splitskom pazaru da i ne govorim“. Stipina supruga Laura je Nijemica, a i dva sina Luka i Joško također su rođeni u Njemačkoj. Ipak, i njima se sviđa Dalmacija. „Možda udaljenost i izbivanje iz domovine čovjeka još više vežu za svoj kraj“, objasnio nam je Erceg za kojeg Bog i vjera igra veliku ulogu u životu. „Njemački prijatelji me često pitaju zašto sam se vjenčao i zašto sam krstio sina. Oni misle da sam time ugrozio njegovu individualnost. Možda jesam u nekim pogledima konzervativan, ali želim svome djetetu dati nešto na put, pa kad odraste on još uvijek može samostalno odlučiti želi li se ispisati iz crkve ili ne“, rekao je Erceg za portal Crodnevnik.
Iako zapravo cijeli život provodi u Njemačkoj, Nijemci su mu na neki način ipak strani. „Kod njih nema patosa. Zadnji put se na ovim prostorima patos pojavio 1939. godine, a svi znamo s kakvim posljedicama. Od tada vlada tišina“, kaže Erceg i dodaje kako čovjek bez kulture i identiteta nije ništa. Hoće li u Njemačkoj iznova doći do erupcije patosa, naš zanimljivi sugovornik nije potvrdio, ali je spomenuo problem stranaca, a pogotovo Turaka u Njemačkoj i posebno Berlinu. „Kad s djecom odem na igralište, primjećujem 15-godišnjake turskoga podrijetla koji ne znaju ni njemački ni turski, nego govore nekom čudnom mješavinom. Jezik je, međutim, u današnje vrijeme vrlo bitan faktor uspjeha i u poslovnom i privatnom smislu. Ako se jednog dana u Berlinu skupi masa od 400 tisuća frustriranih Turaka, teško je reći što se može dogoditi“.
Stipe Erceg, iznimni glumački talent s feblom za karakterne uloge, kao dječak želio je biti nogometaš, možda i u Hajduku. Trenirao je redovito i imao ponudu Stuttgarter Kickersa. Međutim, kako nam priznaje, nije mu se baš dalo trenirati svaki dan. Više su ga zanimale utakmice. Ima u tom Stipi Ercegu doista nečeg dalmatinskog. „Puno mi ljudi govori zašto ne promijenim ime u Stefan Erich. Zamislite, Stefan Erich! Moj dida se zvao Stipan Erceg. Nikad nisam uzimao njemačko državljanstvo i ne bih došao na ideju da uzmem drugo ime zbog karijere. Čak sam sinovima dao hrvatska imena i nadam se da će i oni nastaviti tu tradiciju“. (ez, foto: mediazzz agentur)
