Predbožićnu duhovnu obnovu u Hrvatskoj katoličkoj zajednici Darmstadt predvodio je fra Ivan Režić, redovnik i svećenik, član Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu, koji je prošle godine poslan u Rim na postdiplomski studij duhovnosti na papinskom sveučilištu Antonianum.
Duhovna obvnova, kako je rekao fra Ivan Režić na početku svojih zanimljivih razmišljanja i izlaganja, nije tzv. „brzi servis“ kojim se uklanja neka greška u nama samima, već poziv ljudskoj slobodi na preispitivanje i vrednovanje dosadašnjeg hoda i nastojanje oko uočavanja opasnosti i razloga malaksalosti i zastajanja na vjerničkom kršćanskom putu. Na duhovnim obnovama se ne radi o tome da riješimo svoje probleme i da onda možemo bez problema nastaviti dalje „svojim putem”, već nam valja ozbiljno pristupiti rješenju svojih svakodnevnih problema i sukoba na bolji način- na ljudski i vjernički način. Duhovne obnove su, iznad svega, usredotočene na Boga koji je istinita stvarnost.
Papa Benedikt XVI. apostolskim pismom Porta fidei (Vrata vjere), proglasio je Godinu vjere. I na ovaj način, Petrov nasljednik, želi potaknuti sve vjernike da bolje upoznaju sadržaj svoje vjere, preispitaju svoj vjernički hod, velikodušnije otvore srce za iskustvo Božje blizine i odgovornije žive svoje kršćansko poslanje. Fra Ivan Režić je objasnio da je prostor na kojem je vidljiva nečija vjera ili nevjera zapravo život pojedinca. U Godini vjere pozvani smo na kritičko samopropitivanje, s jedne strane, koliko poznajemo sadržaj naše vjere, te, s druge strane, kako živimo tu istu vjeru i to polazeći od konkretnih životnih situacija. Na koncu, treba nam biti jasno da vjerovati znači osloniti svoj život na Boga, ispovijedajući, slaveći, živeći i moleći.
Vjera je prepuštanje nevidljivoj ruci da nas vodi kroz život. Vjera nije jedanput dosegnuti cilj ili vrhunac, koji dopušta opuštanje i trajan odmor od daljnjih napora, već uvijek iznova traži obnavljanje osobnog, iskrenog nutarnjeg izručenja. Vjera je jedina pokretačka energija kršćanskog života. Ona od nas mnogo toga traži. Zapravo ona traži smrt, jer smrt je jedini put koji vodi ka uskrsnuću iz svojeg egoizma, navezanosti, obzira, samozarobljenosti, ovisnosti… Živjeti u vjeri podrazumijeva utemeljiti svoj život na Evanđelju. Riječ kojom zaključujemo molitvu jest glagol AMEN- na hebrejskom ili židovskom jeziku AMONA i ima značenje čvrstoće, trajnosti, snage i hrabrosti- Svečani je to izraz potvrđivanja koji su najprije upotrebljavali Izraelci starozavjetnoga vremena da bi izrazili svoje prianjanje uz Božje zapovijedi.
Postoje i prepreke za život u vjeri. To su idolatrija, bolest i smrt bližnjih te tjeskobna briga za život. Kao primjere istinite vjere u krđćanstvu fra Ivan je, među ostalima, naveo Mariju koja je prihvatila Anđelovu riječ i povjerovala naviještaju da će postati Majkom Božjom u poslušnosti svoga posvećenja. Opasnost je misliti da vjera ne traži djela, rekao je fra Ivan Režić, nego upravo suprotno, moja djela govore o mojoj vjeri!
Drugog dana duhovne obnove fra Ivan Režić je stavio naglasak na sakramente i važnost sakramentalnog života. Bog se očituje svome narodu na različite načine, jednom kao vođa, drugi put kao spasitelj, zatim kao prijatelj, kao zaštitnik, kao nadahnitelj i sl. Od najranijih vremena crkvene povijesti pojam znakova i simbola služi da se pojasni jedan veoma važan oblik duhovnoga događanja, a to je sakramentalni život vjernika.
Sakramenti nisu produkt dogovora, oni su način komunikacije ili dijaloga čovjeka s Bogom. Primanjem svetih sakramenata u čovjeku se uistinu događaju bitne promjene. On postaje drugi čovjek, jer biva obilježen kao Božje vlasništvo. On postaje pravom smislu dijete Božje, osoba za koju Bog skrbi na poseban način, ali i osoba ovlaštena i osposobljena sudjelovati u službi i poslanju samog Isusa Krista.
Crkva stoga drži da po nekim sakramentima kao što su krštenje, potvrda i sveti red vjernik prima biljeg ili karakter kao izraz vjerničkog sudioništva u sveukupnom Božjem spasenjskom djelu. Svi sakramenti, ako su pravilno shvaćeni i ako se po njima živi, odgovor su na iskonske ljudske potrebe i čežnju za životnom srećom.
EUHARISTIJA- Kao spomen čin Kristova otkupiteljskog djela muke, smrti i uskrsnuća, je izvor svim ostalim sakramentima. Da Isus nije ostvario djelo spasenjam, da nakon muke i smrti nije uskrsnuo uzalud bi bila naša vjera. Unutar svete mise mi imamo dva stola s kojih blagujemo: Stol riječi Božje i Oltar (simbol Krista i središte svake crkve).
TKO SMIJE BLAGOVATI EUHARISTIJU ILI SE PRIČESTITI? Nije se potrebno svaki put ispovjediti da bi se moglo pristupiti pričesti- to nigdje ne piše! Dobro je biti osjetljiv na grijeh i to je dobar znak, ali pogrešan je stav da moramo biti bez ikakva grijeha da bi se pričestili. Taj običaj ili stav se susreće kod malo starijih i ima neke svoje razloge, o kojima bi se moglo govoriti nadugo i naširoko. Na početku svete mise moli se pokajnički čin za lakše grijehe,a i sama sveta pričest čisti nas od lakih grijeha.
POHAĐANJE SVETE MISE- kad govorimo o svetoj misi onda je uz to direktno povezano nedjeljno pohađanje mise. Svaki vjernik dužan je pohađati misno slavlje nedjeljom i zapovjednim blagdanima i svetkovinama: sve nedjelje u godini (u koje, naravno, spadaju Uskrs i Duhovi), Tijelovo, Velika Gospa, Svi Sveti i Božić.
ISPOVIJED ILI POMIRENJE- Za pravu ispovijed je potrebna priprava. Svećenik nije rovokopač po nečijoj savjesti, nego službenik Božji sa zadaćom suca, liječnika i oca. Nemojmo živjeti u teškom grijehu! Nakon teškog grijeha što prije se ispovjediti- ne se navikavati na grijeh jer savjest malo pomalo otupi! Nakon iskrene i skrušene ispovijedi slijedi i plod- iskustvo mira i radosti. No, prije svega ispovijed je zahvala i hvala Bogu za njegovo beskrajno milosrđe.
MOLITVA- je: krila vjere; hrana vjere; razgovor s Bogom; direktan intiman odnos s Bogom!
Molitva nas vodi ka cilju našeg života na zemlji- a to je da budemo koliko je to god moguće više ispunjeni Duhom Svetim. Da uklonimo prepreke koje nam otežavaju da Duh Sveti po nama bude djelatan- da se u nama vrši volja Božja!
Često ljudi pitaju koja je molitva najbolja- nema najbolje molitve- nema neke formule koja Boga oraspoložuje. Prije svake molitve budimo svjesni da Bog po Duhu Svetom boravi u nama. Uvijek ulazimo u molitvu s tom svješću! Najbolja molitva je molitva!
Fra Ivan Režić je za vrijeme svoga boravka u Hrvatskoj katoličkoj zajednici Darmstadt predvodio misna slavlja u Wormsu, Bensheimu i Darmstadtu. Nedjeljno misno slavlje u crkvi St. Fidelis uz fra Ivana Režića predvodili su i fra Nediljko Brečić (HKZ Darmstadt) i fra Ante Bilić (HKZ Mainz).
