Nove koreografije za folklor u Kelkheimu

0

Bilo gluho kolo iz Glamoča i Zagorski plesovi, ili slavonsko bogatstvo narodnih nošnji i kola; bilo hercegovačka ganga i dalmatinsko ojkanje, ili istarska ljestvica, u svemu tome je sadržana jedna mistika hrvatskog čovjeka i njegova identiteta koja se hoće izraziti plesom, pjesmom i svirkom. Slavonska ravnica, zagorski bregi, dinarski kamenjar, ljepote Bosne, žubor Neretve i valovi mora upisani su u naš genetski kod također kroz ples, pjesmu i narodnu baštinu. Onda kada nisi smio izgovoriti riječ Hrvat i Hrvatska, mogao si u muku Glamočkog kola i tapkanju nogu na podiju u samo tom kraju svojstvenom ritmu reći da si iz okolice dinarskih visoravni. A oni?! – zna se gdje su! – Taj muk pretvorio se devedesetih u pjesme iz svega glasa poput one “Vjetre s Dinare”. Ali, i dalje su ostala kola koja svojim lupanjem po podu vjerno šapću: “To smo mi, ovdje smo bili i bit ćemo”. Pa i kad smo se odselili na američko, njemačko, švicarsko, australsko, južnoameričko ili neko drugo tlo, koje nije zemlja crnica ili crljenica, ni kamen živac, tamo, gdje nema salaša, kamene kućice, zagorske kletice, tamo, gdje nema bure i jadranskih bisera, tamo, iz neuništivog genetskog koda iskoči naš ples, pjesma i svirka. I, kad se vatra ugasi – jer ona najbolje gori na kominu stare kuće i staroga kraja – ostane pepeo, ali često ispod njega nevidljivo još tinja žeravica. Kako bi se ponovno zapalila vatra, potrebno je malo raspiriti tu žeravicu. To ipak znaju najbolje oni koji su najbliže kominu.

Da se vatra ne ugasi i genetski kod održi na životu i u Taunusu, u Kelkheim su došli ljudi s ličkog ognjišta, da mlade Hrvate izvježbaju u onome što oni već u sebi nose, a to su tonaliteti hrvatskih krajeva, te plesovi u hrvatskim narodnim nošnjama. U njima se oni dobro snalaze i osjećaju. Kad unuci i unuke zaplešu, djedovi i bake zasigurno zaplaču. Htjeli bi pjevati, ali ne mogu! Netko im je to htio uzeti, ukrasti, što se zapravo ne može, jer je duboko duboko u kostima, venama i arterijama našim. I, tako dok krv hrvatska bude tekla, ona će uzavreti i razliti se uvijek kad se ojka, ganga, kolo igra i narodnim napjevom pjeva, sve zaodjenuvši u hrvatsko nacionalno ruho.

Članovi KUD Perušić iz Like: Emil Paral, Damir Paral, Nevenka Furlan, Marinka Sorić, Antonija Hodak i Stipe Šarić su za folklor Hrvatske katoličke zajednice Main/Taunus-Hochtaunus postavili tri nove koreografije – Kolanje i đikac, Perušićki tanac i Splet ličkih kola . Tri dana zajedničkog rada, od 28.02. do 02.03. 2014., doprinijela su obogaćivanju hrvatske kulturne baštine među mladima ove zajednice. Župnik, fra Marinko Vukman, ne štedi materijalna sredstva kad je u pitanju odgoj djece i mladih za katoličku vjeru, hrvatski jezik i očuvanje hrvatske kulturne baštine. Ovo što ovi mladi hrvatski katolici uče u našim zajednicama u Njemačkoj i u drugim krajevima svijeta nikada nikome nije naškodilo. Naprotiv, obogatilo je kulturu zemalja u kojima žive i rade. Zajedničku subotnju večer za ličke goste priredili su mladi folkloraši ove župe, pod vodstvom njihove voditeljice Renate Dadić. Jelo se, pilo i pjevalo sve do zore. Kad je osvanula nedjelja, gosti i domaćini našli su se na nedjeljnoj svetoj misi u crkvi sv. Dionizija, u Kelkheimu, gdje ih je u ime svih vjernika pozdravio i zahvalio im fra Marinko. Nakon mise srdačni Ličani su otišli kući u Domovinu, a u Taunusu su ostali lička pjesma i kola, koja će se ubuduće plesati u zajednici Main-Taunus/Hochtaunus na velikim i malim župnim slavljima, kao i u drugim prigodama u mjestima gdje Hrvati žive.

fra Tomislav Dukić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *