U povodu Dana državnosti Republike Hrvatske, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je euharistijsko slavlje za Domovinu u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu na kojoj su bili nazočni predsjednik Ivo Josipović, predsjednik Sabora Josip Leko, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, brojni branitelji i sudionici Hrvatskog iseljeničkog kongresa, koji se održava u Zagrebu od 23. do 27. lipnja.
Uz hrvatske branitelje, u propovijedi kardininal Bozanić posebno je pozdravio sudionike «Hrvatskog iseljeničkog kongresa», prvog takvog znanstvenog skupa koji povezuje Hrvate u Hrvatskoj i izvan nje, a koji se održava u Zagrebu od 23. do 27. lipnja. Kardinal Bozanić je također rekao «kako ovo vrijeme raznih kriza je i vrijeme koje traži novo zajedništvo, građeno na istini koja pročišćuje, na povjerenju koje ne vara i na ljubavi koja ne kasni». Povijesna je činjenica da je na zajedništvu domovinske i izvandomovinske Hrvatske početkom devedesetih godina prošlog stoljeća stvorena i obranjena današnja samostalna hrvatska država.
Uz veliku potporu Kardinala Bozanića i Biskupske konferencije, Hrvatskom iseljeničkom kongresu, na kojem sudjeluje preko sto pedeset svjetski poznatih akademika, znanstvenika, profesora, poduzetnika, pisaca, umjetnika, predstavnika hrvatskih zajednica i sportaša hrvatskog podrijetla iz svih dijelova svijeta, veliku potporu dao je i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić.
Nažalost, Hrvatski svjetski kongres, čije održavanje se finacira iz donacija i od pomoći iz iseljeništva, nije dobio nikakvu potporu od najvažnijih državnih institucija Republike Hrvatske, što najbolje pokazuje kakav je institucionalni odnos Hrvatske prema njezinom iseljeništvu.
Hrvatska kontra svjetskih trendova prema dijasporama
U vrijeme kad se sve veći broj, velikih i malih, zemlja u svijetu, od Kine, Indije i Brazila, do Izraela, Italije, Poljske, Meksika, Armenije itd., sve više obraća njihovim dijasporama i koristi njihovu veliku financijsku moć, znanje, iskustvo i veze u svijetu za svoj brzi gospodarski razvoj, u Hrvatskoj i dalje vlada institucionalni otpor prema hrvatskom iseljeništvu, a da ne govorimo o medijskom blokadi prema svemu što se odnosi na hrvatsko iseljeništvo. Za većinu hrvatskih vladajućih elita kad se spomene hrvatskog iseljeništvo onda se u njihovim glavama javlja samo slika njemačkih bauštela.
Gotova potpuna medijska blokada o održavanju povijesnog Hrvatskog iseljeničkog u Zagrebu i posebno korisnim raspravama koje se na Kongresu vode o tome kako i na koji način hrvatskla dijaspora može najbolje pomoći u izvlačenju Hrvatske iz današnje teške gospodarske i društvene krize, ne samo da je za svaku osudu nego predstavlja i neprijateljski čin kako prema hrvatskom iseljeništvu tako i prma potrebama već napola gladnog hrvatskog naroda u domovini.
Samo primjera radi, iz svih stranih investicija u Kini u 70% slučajeva stoje kineski iseljenici, a Kina je danas druga najveća gospodarska i vojna sila u svijetu. Uloga kineskih iseljenika imala je i još uvijek ima ključnu ulogu u naglom Kine u svjetsku velesilu. Indijski iseljenici svake godine u Indiju šalju i do 50 milijardi dolara doznaka. Nije to slučajno, jer Kina, Indija i sve druge nabrojane zemlje imaju institucionalno odlično razrađene državne politike i sustave u odnosima s njihovim iseljeništvom. Na primjer u Armeniji, koja ima tri milijuna stanovnika i isto toliko iseljenika, postoji Ministarstvo za dijasporu, na čelu kojeg se nalazi ministar koji je po političkom utjecaju drugi čovjek u vladi Armenije.
Treba reći da i usprkos gotovo neprijateljskom odnosu službene Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu, hrvatsko iseljeništvo još uvijek svake godine šalje u Hrvatsku oko 3 milijardi dolara samo u doznakama.
U Hrvatskoj je potrebna jedna sasvim nova paradigma u odnosima prema iseljeništvu.
U Hrvatskoj je potrebna jedna potpuno nova paradigma u odnosima između hrvatske države na svim razinama i hrvatskog iseljeništva diljem svijeta. Hrvatskoj nije potrebno njezino iseljeništvo da bi se Hrvatska razvila u gospodarsku i vojnu silu, poput Kine i Indije. No, s druge strane, nema nikakve dvojbe da je Hrvatskoj vrlo potrebno njezino iseljeništvo da bi se Hrvatska izvukla iz današnje sve opasnije gospodarske, političke, demografske, duhovne i moralne krize. Politika prema iseljeništvu ne smije biti samo kozmetički privjesak u nekim institucijama, ona mora postati vrlo važan sastavni dio mainstream politike u Hrvatskoj.
Hrvatskoj treba Ministarstvo povratka i useljeništva
No, to će biti teško ostvarivo sve dok Hrvatska nema snažno i djelotvorno Ministarstvo povratka i useljeništva i dok Predsjednik Republike Hrvatske, predsjednik Vlade i predsjednik Sabora nemaju posebne savjetnike za iseljeništvo kao svoje najbliže i najvažnije suradnike. Ured za iseljeništvo i povratnike trebao bi imati i Zagreb, kao i sve županije u Hrvatskoj, kao što je to slučaj u Kini i brojnim drugim zemljama s velikom dijasporom.
Glavna poruka ovog mojeg priopćenja ide zapravo predsjedniku Republike Dr. Ivi Josipoviću, koji je danas bio na sv. Misi za Domovinu, za razliku od premijera Vlade Zorana Milanovića. Osim što već ulazimo u vrijeme kampanje za izbor novog predsjednika Republike Hrvatske, osobno taj čin Ive Jospipovića doživljavam i kao njegovo učenje da predsjednik jedne države može biti dobar predsjednik samo ako je uz svoj narod, pa i uz one koji nisu glasovali za njega, kako onaj dio naroda u Domovini tako i u iseljeništvu.
Iseljeništvo je jednako važno kao i vanjska politika
U tom kontekstu, postavljam pitanje Predsjedniku Republike: Gospodine Predsjedniče, zašto u ove četiri godine niste pronašli za potrebno da si nađete stručnog i sposobnog savjetnika za hrvatsko iseljeništvo, u kojem živi druga polovica hrvatskog naroda? Hrvati iseljeništvu, a posebno visoko obrazovan i utjecajan drugi, treći i četvrti naraštaj, najbolji su hrvatski strateški partner i najbolju veleposlanici Hrvatske u svijetu.
Predsjednik Josipović ima svjetnika za vanjsku politiku, Dejana Jovića, koji živi u Londonu i koji mu daje savjete koji nisu uvijek u interesu hrvatskog naroda i Republike Hrvatske. Ako uistinu želi pomoći Republici Hrvatskoj da se počme izvlačiti iz ovog katastrofalnog gospodarskog stanja, te ako iskreno želi postati predsjednik svih Hrvata, pa i svih hrvatskih građana, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, onda je nužno da mu politika prema hrvatskom iseljeništvu bude jednako važna kao i vanjska politika. Sve ozbiljne zemlje u svijetu, bogate i siromašne, razvijene i nerazvijene, koriste njihovo iseljeništvo kao važnu polugu ne samo u trgovini nego i u vanjskoj politici. Gospodine Predsjedniče, pronađite i u Hrvatskoj i u isljeništvu cijenjenog i stručnog savjetnika za iseljeništvo, koji će Vam, za razliku od Dejana Jovića, neizostavno davati savjete koji će uvijek imati za cilj obranu hrvatskih interesa i snažno doprinositi pozitivnom gospodarskom i društvenom razvoju Hrvatske.
Nadam se da će predsjednik Ivo Josipović dobro razmisliti o ovom mojem osobnom mišljenju, ali i dobronamjernom savjetu.
mr.sc. Antun Babić
Sudionik Hrvatskog isljeničkog kongresa
bivši savjetnik predsjednik Tuđmana
bivši pomoćnik ministra povratka i usljeništva
bivši generalni konzul RH u Melbourneu
