Predstavljena rezolucija sudionika Prvoga hrvatskog iseljeničkog kongresa. Svi mjerodavni uvidi i odgovornih istraživača i pouzdanih svjedoka pokazuju kako je socio-kulturno održavanje hrvatskih iseljeničkih zajednica u brojnim slučajevima ovisilo, a i sad ovisi, o valjanu radu hrvatskih katoličkih župa – S Kongresa je upućeno i pismo papi Franji u kojem se izražava potpora sudionika kongresa njegovim nastojanjima oko izbjeglih osoba
Po završetku Prvoga hrvatskog iseljeničkog kongresa u petak, 27. lipnja u prostoru Hrvatske matice iseljenika u Zagrebu na konferenciji za novinare predstavljena je rezolucija sudionika Kongresa.
Rezoluciju je uime sudionika pročitao predsjednik Organizacijskog odbora Marin Sopta. U rezoluciji se upozorava kako su hrvatske iseljeničke zajednice, kao i druge iseljeničke zajednice u svijetu, izložene u suvremenosti istodobnu djelovanju dviju, po svrsi i učincima oprečnih, težnja i promjena. Na jednoj su strani globalističke težnje i programi. Na drugoj su strani težnje samih zajednica ka oblikovanju i učvršćivanju navlastitih identiteta: socio-kulturnih i nacionalnih. Takvi identiteti nisu samo rezultat otpora globalističkim težnjama. Oni su, ponajprije, izvrsna uporišta valjana legitimiranja iseljeničkih zajednica u odnosima s drugima. Oni su, također, nužna pomagala u odnosima zajednica spram navlastite budućnosti.
Polazeći od spomenutih, općih, uporišta, Prvi hrvatski iseljenički kongres afirmirao je dvije osnovne razine rada. Na prvoj razini, sudionici Kongresa analizirali su i predočili brojne, izuzetno vrijedne, uvide u unutrašnja zbivanja i promjene pojedinih hrvatskih iseljeničkih zajednica: iz Australije, Kanade, Sjedinjenih Američkih Država, pojedinih europskih zemalja. Uvidi su predstavljeni sudionicima Kongresa – članovima drugih hrvatskih iseljeničkih zajednica te općoj hrvatskoj javnosti. Na drugoj razini, Kongres je afirmirao potrebu za dugoročnom i postojanom suradnjom i koordinacijom brojnih hrvatskih iseljeničkih zajednica rasutih po svijetu, između sebe, „vodoravno”, te s matičnom, Republikom Hrvatskom. Potrebu za čvršćom međusobnom suradnjom i koordinacijom osnažuje i članstvo Republike Hrvatske u Europskoj uniji, kao jedinstvenom geopolitičkom prostoru razvojne koordinacije 28 europskih država. Pri tomu se Kongres naslanja na nezanemarivu baštinu onih hrvatskih iseljeničkih udruga koje su u svoje vrijeme bile sposobne za krovne uloge i uspješnu koordinaciju rada množine hrvatskih iseljeničkih zajednica.
U rezoluciji se ističe kako je Prvi hrvatski iseljenički kongres organiziran svesrdnom pomoći Ureda za hrvatsku inozemnu pastvu u hrvatskoj dijaspori. Svi mjerodavni uvidi i odgovornih istraživača i pouzdanih svjedoka pokazuju kako je socio-kulturno održavanje hrvatskih iseljeničkih zajednica u brojnim slučajevima ovisilo, a i sad ovisi, o valjanu radu hrvatskih katoličkih župa. Nije taj rad ograničen samo na pastoralni dio. Posrijedi su, najčešće, opsežni programi pomoći članovima hrvatskih iseljeničkih zajednica, u rasponu od valjana odgojnog djelovanja do bolničke i socijalne skrbi, od prijenosa hrvatskog kulturnog naslijeđa s predaka na potomke do sustavna rada na istraživanju tragova Hrvata u zemljama doselidbe, stoji u rezoluciji, te se podsjeća na nezanemarivu pomoć koju su hrvatske katoličke župe i misije pružale u razdoblju totalitarnih progona, brojnim prognanicima i ugroženima, kao i brojnim izbjeglima u ratnim godinama. Sve te činjenice podsjećaju da je Katolička Crkva u Hrvatskoj nezaobilazna ustanova u životnoj svakodnevici hrvatskih iseljeničkih zajednica. Posrijedi je dublja odlučnost tih zajednica na čuvanju i njegovanju navlastita socio-kulturnog naslijeđa i ključnih obilježja identiteta. Ta je odlučnost na djelu i u nekim drugim iseljeničkim skupinama. Sažeta je u programski stav: vjera naših djedova vjera je naše djece. Premda je ta odlučnost, poznato je, u hrvatskom slučaju bila izložena nemalim kušnjama i osporavanjima, danas je izvan prijepora uvid kako je baš ona bila odlučujućim čimbenikom u unutrašnjoj razgradnji totalitarnih poredaka devedesetih godina 20. stoljeća, i otvaranju vrata demokratskoj preobrazbi hrvatskoga društva.
U rezoluciji se također iznose prijedlozi o potrebi obnove Ministarstva iseljeništva; revidiranja skupine zakona protivne ustavnim obvezama Republike Hrvatske u odnosu spram iseljeništva, i protivne razvojnim interesima Hrvata u cijelosti; formiranja posebne financijske potpore iseljeničkim poduzetnicima. Također se ističe potreba, da u hrvatskim diplomatskim službama rade stručni ljudi, sposobni i pripravni surađivati s hrvatskim iseljenicima. Nadalje se ističe potreba razvijanja mreže centara u hrvatskim iseljeničkim zajednicama za učenje hrvatskog jezika i kulture. U rezoluciji se upozorava i na potrebu uključenja hrvatskog iseljeništva u hrvatski medijski okvir kao redovitu temu i sadržaj, izvan azilantskih, „specijalističkih” programa. Ističe se i žurnost potrebe utemeljenja Muzeja hrvatskog iseljeništva kao ključne ustanove za sabiranje i čuvanje nacionalnog sjećanja na iseljene Hrvate. Kao posljednji zahtjev navodi se potreba omogućiti kulturnim, znanstvenim i sveučilišnim ustanovama u Hrvatskoj, kakve su Hrvatski studiji, Hrvatska matica iseljenika, koje su već na programskoj razini obvezatne razvijati suradnju s hrvatskim iseljeništvom, raditi na svojoj misiji bez kampanjskih i sustavnih ugroza.
U rezoluciji se također ukazuje kako hrvatske katoličke misije u hrvatskom iseljeništvu ne djeluju u optimalnim uvjetima. Ograničenja su različite naravi: financijska, organizacijska, tehnička, a uočava se i nedostatak sposobna osoblja. Budući da je uloga HKM u oblikovanju valjanih uvjeta života hrvatskog iseljeništva nezaobilazna, potrebno je izraditi poseban program pomoći tim misijama.
Na konferenciji za novinare izrečena je zahvala svim donatorima i podupirateljima. Posebno je izrečena zahvala zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Josipu Bozaniću koji je na misi za Dan državnosti govorio i o iseljeništvu, te naporima povezivanja domovinske i iseljene Hrvatske.
S Kongresa je upućeno i pismo papi Franji u kojem se izražava potpora sudionika kongresa njegovim nastojanjima oko izbjeglih osoba.
Organizatori Prvog hrvatskog iseljeničkog kongresa, koji je kao što je evidentno uspješno održan u Zagrebu od 23. do 26. lipnja 2014., bili su: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska matica iseljenika i Ured HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu. Programsku knjižicu i knjižicu sažetaka izlaganja svih sudionika priredili su i objavili Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, čiji je dekan prof. dr. sc. Josip Talanga, a urednica je Lidija Bencetić, uz napomenu da se knjižica može čitati on line u okviru knjižnoga fonda Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-7823-36-8.
Suorganizatori Hrvatskog iseljeničkog kongresa koji je okupio ponajbolje naše znanstvenike iz dijaspore iz područja humanističkih i društvenih znanosti su: Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske; Hrvatski klub za međunarodnu suradnju, Zagreb; Katedra za hrvatski jezik i kulturu, Sveučilište Waterloo, Kanada; Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, Sveučilište Macquarie, Australija; Centar za kulturu i informacije Maksimir, Zagreb; Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb; Zagrebačka škola ekonomije i managmenta; Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb; Katolički bogoslovni fakultet, Zagreb kao i Društvo hrvatskih književnika, Zagreb. Programski odbor činili su: Anđelko Akrap, fra Josip Bebić, Luka Budak, Ivan Čizmić, Vinko Grubišić, Josip Jurčević, Mijo Korade ( predsjednik programskog odbora) Ivan Rogić, Božo Skoko, Marin Sopta (predsjednik radnoga odbora), Stjepan Šulek. Organizacijski odbor čini su: Luka Batarelo, Lidija Bencetić, Jozo Brkić, Marija Duraković, Predrag Haramija, Petar Hinić, Mark Lesić, Željka Lovrenčić, Ante Lucić, Marino Manin, Harry Martinović, Michael Prpić, Marin Sopta ( predsjednik), Tomislav Sunić, Paul Šarić, Tuga Tarle, Mario Vasilj, Franjo Zelić. (vk/matis)
