Priča novog gastarbajtera: muka i sreća Antonija Šarića

0

Bliži se vrijeme Božića, pa vam želimo dočarati jednu pravu priču iz života, priču o usponima i padovima koju prenosimo u gotovo originalnom obliku i koja je na kraju ipak doživjela svoj happy-end, odnosno još će ga doživjeti…
Naime, puno toga se može pročitati o odlascima mladih ljudi iz Hrvatske u inozemstvo trbuhom za kruhom, u potrazi za boljim životom, za boljom zaradom i perspektivom. Puno se piše i priča o tome da je u Njemačkoj lako uspjeti i pronaći dobar posao, da i vozači autobusa zarađuju po tri tisuće eura. No, je li to zaista tako? Kako izgleda rad u ugostiteljskoj struci u Njemačkoj? Sastali smo se s mladim kuharom Antoniom Šarićem i popričali o njegovim iskustvima u BiH, Hrvatskoj i Njemačkoj.  

Razgovarao: Jurica Zelić

Evo i službeno, dobro došao Antonio u Stuttgart, u tvoj novi dom. Gdje i kako je zapravo počeo tvoj put? Kako si došao do Njemačke?

Moj put je krenuo u Livnu, gdje sam u srednjoj strukovnoj školi završio za kuhara. Na praksu sam išao u jednom velikom restoranu gdje su se organizirale i svadbe. Tamo je radio jedan dobar kuhar koji je bio jako cijenjen i od nas troje učenika sam ja pokazivao najviše zanimanja. Čak sam i za vrijeme školskih praznika znao ići pet, šest kilometara pješke do restorana samo da bih bio uz kuhara i mogao učiti od njega. Za to nisam dobivao plaću, to sam radio za sebe kako bih usavršio svoje znanje. Nakon toga sljedi period u kojem sam radio četiri godine u kafiću Moulin Rouge i u te četiri godine sam dva puta išao za Njemačku. U Njemačku, točnije u Bonn sam dospio jer me je zvala jedna prijateljica i rekla da gore traže kuhara. S tim vlasnikom sam se čuo samo telefonski, nisam niti znao tko je niti gdje idem. Sjeo sam u autobus i u Bonnu me pokupio sin od gazde, koji su inače iz Primoštena – obitelj Jurin. Super ljudi, pošteni i fenomenalni koji su držali restoran u Mondorfu kod Bonna. S drugim kuharima sam živio u stanu iznad restorana, gdje je svaki radnik imao svoju sobu a kupatilo smo dijelili. Sve su to bili vrhunski kuhari od kojih sam naučio neku bit gastronomije. No kad mlad odeš radit vanka onda ti brzo fali dom, pa sam se nakon četiri mjeseca opet vratio u Livno, pa nakon nekog vremena opet u Njemačku u taj isti restoran. Onda je usljedila stanka što se tiče rada u Njemačkoj, jer sam dobio posao u konobi Kibela, u Dioklecijanovoj palači.

Kako je izgledao dolazak u Split?

Došao sam autobusom u Split i tamo me dočekao dvometraš s dugom kosom na skuteru. Bila je zima, sve prazno, nidgje žive duše a on me odvezao na skuteru do konobe. Kada sam došao tamo, već me čekao poslodavac, zvali su ga Jablan: „Ti si Toni, imamo tvoju preporuku, plaća ti je tolika i tolika.” I tako sam u Splitu radio godinu i pol dana, bilo je fenomenalno jer sam brzo upoznao cijeli get, sve getane. Malo sam počeo pričati kao oni, živio sam tu u Dioklecijanovoj palači. U biti ta konoba nije nešto radila, više je radila za gušte vlasnika koji je iz Nizozemske, rođeni Getanin. Ljudi su me tu voljeli i pazili, uvijek kad bi gazda dolazio iz Nizozemske donio bi mi majice od La Martine, jakne, hlaće itd… Tako da sam ja naravno i pazio da za njih napravim dobar posao. Sljedeća stanica bila je Sinj, jer je polubrat od gazde Jablana imao nekih poslova gore po kafićima i diskotekama i tako sam upoznao svoju suprugu Višnju, pa sam svakog petka i subote išao do Sinja. U konobi sam dao otkaz, i radio godinu dana kod prijatelja u teretani kao voditelj teretane. Tada ponovo stiže ponuda iz Njemačke, koju nekako prihvaćam i ne prihvaćam, jer sam uvijek težio da upoznam neke posebne i dobre ljude gdje bih se mogao zadržati sa svojom obitelji. No, ipak sam otišao u Njemačku, gdje sam ostao samo tri mjeseca, jer vlasnici nisu bili korektni prema meni, nije mi se svidjelo i čak su mi ostali dužni nešto novaca, tako da sam se vratio natrag.

Onda su došla djeca?

Tako je, dva sina, Mate i Petar, radio sam kratko u hotelu President u Solinu, čisto zbog toga da usavršim neke manire kako se radi u hotelu s pet zvijezdica. Tu mi je išlo zbilja fino, jer odlično pričam engleski pa sam mogao lako razgovarati s gostima i tu nije bilo problema. Tu sam radio tri, četiri mjeseca, samo što tu nije bilo budućnosti tako da sam odustao od tog posla i onda kreće neka prekretnica što se tiče mojih dolazaka u Njemačku.

Ali s tim drugim dolaskom u Njemačku si se u biti dobro opekao…

Točno, dobio sam poziv od prijatelja iz Livna da čovjek u Njemačkoj, u Kölnu traži kuhara. Zvao me vlasnik i pitao kada mogu doći gore, on će meni platiti sve putne troškove. Budući da imam mnogo prijatelja u Kölnu upitao sam  jednoga od njih za mišljenje o tom čovjeku, na što mi prijatelj samo kaže da je taj vlasnik kao vjetar. Ima dobrih strana i loših. Kad sam stigao u Njemačku nitko me nije dočekao već su mi poslali broj tramvaja i da se dalje prebacim s taksijem do restorana. U međuvremenu me pokupio rođak koji živi u Kölnu i odveo me kratko do svog stana i drugog restorana gdje je radio još jedan rođak. Kad je jedna žena tamo čula kod koga ću raditi, samo je rekla: “Toni, je li vidiš moju garažu gdje stoji smeće? Bolje ti je stavi svoje kufere tu i slaži smeće kod mene nego kod njega radi.” Ostao sam zaleđen, što sad!? Baš u tom trenutku zove vlasnik mog restorana i pita me gdje sam, trebao sam doći već prije tri sata, da nisam tu došao na godišnji odmor, baš se počeo derati na mene. Rekao mi je da odmah dođem jer imaju puno rezervacija i da gori restoran. U tom trenutku sam mislio da tu nešto ne štima. Odvezao me jedan momak do tog restorana, ulazimo nas dvojica unutra, a u restoranu se čuje mušica, sve prazno… Tada sam već znao da ću ići nazad! Nigdje vlasnika, kad od jednom on izlazi iz kuhinje gdje je sam radio kao kuhar. Ulazi i kreće galamiti na nas dvojicu. Samo sam mu se fino predstavio i kazao da ja tako ne mogu, nisam ja tu neka sirotinja koja je došla raditi samo da bi me se maltretiralo. Izašao sam vani i pravio se da ću otići po svoje kufere, no mi smo sjeli u auto, dali gas i više ga nikad nisam vidio niti mi se ikada više javio.

Ipak došlo je svijetlo na kraju njemačkog tunela?

Prvo sam se vratio opet u Hrvatsku i rekao sebi da više neću nikada u Njemačku! To je trajalo oko godinu dana, dok nisam dobio poziv od svog dobrog prijatelja, Dragana Keškića, koji me nazvao da ima posao za mene u Stuttgartu. U tom gradu nisam nikada prije bio, ali mi je rekao da ima dobru prijateljicu, vlasnicu restorana kojoj treba kuhar i povjerovao sam mu. Jedini problem je bio taj što se tražio netko tko će voditi kuhinju, a meni u biti trebaju tri, četiri mjeseca da se uhodam u neke stvari i onda postepeno nastavim dalje. Većina ljudi koji rade tu kod nas u kuhinji i kad odu raditi vani misle da mogu vodit kuhinju. A kada onda dođe čovjek u Njemačku u restoran, on ne zna držati tanjur u ruci. Ovdje u Njemačkoj je kad prijeđeš iz jednog u drugi restoran, drugačiji način kuhinje, priprema jela i serviranje jela. Čuo sam se i telefonski s vlasnicom Dinkom Jurčević iz restorana „Alte Wache“. Rekla mi je da treba nekoga u kuhinji tko će joj biti čovjek od povjerenja. Pomogla mi je oko rješavanja papira i činilo mi se od početka da se dobro razumijemo.

To je tako bilo i kad si se prvi put vidio sa novom šeficom?

Da. Moj dolazak u Stuttgart je bio baš poseban. Izašao sam iz autobusa i dočekala me žena koje je otvorila vrata crnog ML-a i prije svega me pitala hoću li jednu zapaliti. To mi je bilo super! Nakon toga smo otišli kod njene prijateljice na kavu, i odlično je započeo taj naš poslovni privatni odnos.

Kako je počeo život u Stuttgartu?

Budući da situacija oko stana još nije bila riješena, jer je u Stuttgartu situacija takva kakva je što se tiče stanova, smjestio sam se u Fellbachu. Dobio sam jednu malu sobu, WC je bio na jednoj strani hodnika a na drugoj tuš kabina i kupatilo koje sam dijelio s ostalim stanarima. Vrata sobe su krasile neke rupe od udaraca nogom, na što sam rekao ajde ok, vidio sam dosta toga u svojim mladim godinama… Putovao samo oko sat vremena tramvajem od kuće do radnog mjesta. Jedna stvar koja mi je bila najlijepša je što suprug od moje šefice vodi kafić, u kojem sam provodio slobodno vrijeme, upoznao fine ljude i sklopio prva prijateljstva. Koliko god je bitan posao, toliko je bitan i privatni život. Preko vlasnice restorana sam upoznao mnogo dragih ljudi koji ovdje žive i dolaze, kao i tebe, tako da mi je to bio pun pogodak, ali mi je ta soba najviše živce čupala. Kad dođeš s posla želis imati svoj mir, pogledati TV itd. Ali oko mene su živjeli ljudi koji su imali dosta životnih problema, socijalni problemi, razvedeni ljudi, ljudi koji imaju problema s financijama, problemi s alkoholom, drogom. Neću zaboraviti jedno jutro kada sam izlazio iz sobe da se istuširam prije posla, kad sam otvorio vrata sobe, dočekao me neki visoki tip, debeo, tetoviran po cijelom tijelu, gol do pasa i ćelav – u tom trenu sam mislio da ću umrijeti. A navečer kad bih došao s posla u hodniku ispred sobe bi se skupilo pet, šest cura i neki tip, žensko, muško, ma svašta. Da ne govorim da mi je jastuk bio kraj tankog zida, a s druge strane zida je bila wc-školjka. Sve u svemu kad sam vidio splet okolnosti ovdje u Stuttgartu, bilo je ok za početak.

Stvari su se razvijale odlično, no obitelj ti nedostaje?

Stvari su se iz dana u dan razvijale pozitivno. Upoznao sam cijeli gradski prijevoz, ljude koji su dolazili u restoran i kafić, stekao nova prijateljstva iz cijelog tog društva. Imao sam iz starta jednu odličnu odskočnu dasku, jer sam upao u društvo vlasnika kafića Bobana Divljaka. Stvarno je nezgodna situacija što mi je obitelj u Hrvatskoj. Pomoću Vibera, Skypea, Facetimea to nekako ide. Na dopustu u osmom mjesecu sam proveo svaki trenutak s obitelji i s djecom, jer sam znao da me neće biti godinu dana više doma kad se vratim u Njemačku, jer sam kuhar u restoranu. S tom činjenicom smo se supruga Višnja i ja pomirili, sljedeći put kad budem išao na godišnji odmor povest ću ženu i djecu. Jedna savršena stvar prije nego što sam došao u Stuttgart je bila izjava vlasnice restorana Dinke Jurčević, da se ona isto veseli danu kada budem doveo svoju obitelj ovamo i da se raduje upoznati moju suprugu i djecu. To je meni bio jedan veliki poticaj, pa sam prešao iz Fellbacha živjeti na Killesberg, a to je kao da prelaziš iz Dugog Sela živjeti na Pantovčak. Sve to mi se dogodilo u kratkom životnom periodu, novi stan mi je od posla udaljen 15-ak minuta pješke. Mogu reći da iz dana u dan ide sve bolje i bolje.

Kakve su reakcije iz Hrvatske?

Puno ljudi iz Hrvatske me pita kako je to gore živjeti, ne znam je li to zbog toga što nikad nisu bili na zapadu, ili nisu upoznati sa situacijom u Njemačkoj. Dosta ljudi misli kad netko dođe u Hrvatsku iz Njemačke da je taj pun para, ili se priča iza leđa kako vozi dobro auto. A većina tih auta je na leasing, na kredit ili na rate što je normalno, jer ako to imaš u ponudi zašto to čovjek ne bi i koristio. A naši dolje ne znaju da se ti novci odvajaju mjesečno da bi se moglo ići na odmor. Ovdje se zaraditi i uštedjeti ne može, ali se s prihodom može zivjeti. Razlika između Hrvatske i Njemačke je da ovdje radiš non-stop, imaš posla, ne možeš biti gladan i žedan, možeš pristojno zaraditi da plaćaš svoj stan, da plaćaš auto ako ga misliš uzeti i da naravno podmiruješ svoje obaveze te da možeš otići na godišnji, i to je to.

Usporedba kvalitete života između Hrvatske i Njemačke?

To je neusporedivo. Kvaliteta života u Hrvatskoj je milijun puta bolja nego ovdje, jer ovdje postoji samo rad, pa spavanje, preko vikenda izaći na večeru na koje piće i tu je priči kraj. A dolje je to neka svakodnevnica, dolje više radiš što ti je po volji a ovdje to ne možeš nikako. Ali moj put je u Njemačkoj, to sam priželjkivao da dođem negdje raditi gdje će me i prepoznati kao čovjeka, a ne samo kao radnika. I to se meni srećom dogodilo. Kao što sam imao dobro iskustvo u Bonnu s obitelji Jurin, tako mi se dogodilo i ovdje u Stuttgartu s vlasnicom Alte Wache, Dinkom Jurčević. Da sam je tražio među tisućama ne bih je našao. Kao kod kuće sam, radim, živim i svima će biti dobro. U ovom poslu prevladava pažnja, ja ovdje nemam osjećaj da radim za plaću, imam osjećaj da radim da nam svima bude dobro, Dinki kao vlasnici a naravno i meni kao radniku. Uživam dok radim u restoranu s tom ekipom i u kafiću Le Petit gdje rado provodim slobodno vrijeme. Prva sam osoba koja je u trideset godina postojanja restorana došla sa strane, dakle osoba koja je došla na papire raditi u taj restoran. I prihvaćen sam kao dio obitelji i kao takav imaš obavezu da to uzvratiš duplo više ili istom mjerom.
Tko god želi doći raditi u Njemačkoj, savjetovao bih mu da gleda da mu nadređena osoba ne odgovara samo kao poslodavac nego i kao čovjek koji će pomoći da se snađeš u novoj sredini.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *