Napisala: Vesna Kukavica
Hrvatske nacionalne manjine iz 12 zemalja Srednje i Jugoistočne Europe (Austrija, Bugarska, Crna Gora, Češka, Italija, Kosovo, Mađarska, Makedonija, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Srbija) danas imaju na materinskome jeziku dvadesetak novina, časopisa, župnih listića i drugih serijskih publikacija, duljeg ili kraćeg daha. Zadnjih godina, dok se množe internetski portali, trećina ih nema novca za kontinuirano izlaženje, usavršavanje novinara i suradnika koji rade sa zastarjelom informatičkom opremom. Ipak, tih dvadesetak publikacija doprinose vidljivosti hrvatskoga jezika u našemu susjedstvu, gdje se govori tamošnjih 12 većinskih jezika. Tri se tjednika izdvajaju osmišljenim uređivačkim profilom, dobrom čitanošću i vitalnom pretplatničkom mrežom te (ne)uspješnim iskoracima u digitalizaciji i otvorenom mrežnom pristupu. Na prvome mjestu su u 107 godini izlaženja gradišćanske Hrvatske novine, na drugom mađarski Hrvatski glasnik i među njima najmlađa vojvođanska Hrvatska riječ, obnovljena tečaja početkom 2003. Nakladnici su im Hrvatsko štamparsko društvo iz Željeznog, Croatica iz Budimpešte te Novinsko izdavačka ustanova Hrvatska riječ iz Subotice.
Izdvojeni manjinski informativno-kulturni tjednici uglavnom su rubrično organizirani, poput dnevnika. Imaju kvalitetne kolumniste koji u stalnim rubrikama, opisuju i tumače događaje iz svog manjinskoga života, te lijepe vjerske kolumne. Ne bave se politikom, već su im u središtu zanimanja druga područja života, a ako im poput HR iz Subotice podnaslov navodi političko određenje, to je tek kroz pisanje o afirmaciji prava najosjetljivijih skupina, ili o dvojezičnom školstvu te kulturnom životu manjinske zajednice. Svjež primjer za društvene prilike recimo iz Srbiji je tema rujanske HR broj 698 naslovljena Nastava na hrvatskome jeziku. Sva su tri izdvojena tjednika bogato ilustrirana i namijenjena široj publici u tim zemljama – u cilju što bolje integracije s očuvanjem nacionalnog identiteta, jezika i kulture.
Dvodnevna konferencija o perspektivi suradnje hrvatskih manjinskih periodičnika Srednje i Jugoistočne Europe pod naslovom Brendiranje narodnosnih tjednika uspješno je održana u Medijskom centru Croatice u središtu Budimpešte 6. i 7. listopada 2016., privukavši zamjetnu pozornost zainteresirane javnosti. Propitivala su se dosadašnja iskustva i perspektive transgranične suradnje manjinskih zajednica – kakvu već prakticiraju gradišćanskohrvatska glasila i portali u Austriji, Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj na gradišćanskohrvatskome idiomu. Dogovorena je partnerska razmjena programskih sadržaja među sudionicima u medijskom prostoru dvostruke namjene – kako manjinskih medija s medijima većinskog naroda tako i s medijima u matičnoj domovini. Vrijeme je da informativni prostor manjinskih medija, poručeno je s budimpeštanske konferencije, odašilje pravovremene sadržaje u državne agencije obiju domovina, a ne da se inercijom osnažuje njihova marginalizacija. Inicijativom glavne urednice Medijskog centra Croatica Branke Pavić Blažetin u radu konferencije sudjelovali su, uz ravnatelja Croatice Čabu Horvatha i urednika hrvatskog RTV programa mađarskoga javnog servisa MTVA Andriju Pavlekovića; Jasminka Dulić, glavna urednica Hrvatske riječi, Zlatko Romić, urednik NIU Hrvatske riječi, Nataša Heror, CEO Heror Media Pont (Srbija); Petar Tyran, glavni urednik Hrvatskih novina (Austrija); glavni urednik Međunarodnog multimedijskog programa Glasa Hrvatske domovinskog javnog servisa HRT-a Ivo Kujundžić i urednik regionalnog studija HRT – Osijek Davor Lončarić, te komunikolog dr. sc. Božo Skoko (RH). Raspravljena tematika ove konferencije upućuje na zaključak da je nužno pristupiti izradi novih komunikacijskih strategija tjednika digitalne epohe.
Sudionik budimpeštanske konferencije komunikolog s zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti dr. sc. Božo Skoko je naglasio: „Novine, odnosno mediji igraju snažnu ulogu u promicanju hrvatskog identiteta još od Novina horvatzkih i kulturnog priloga Danica Ljudevita Gaja iz 1835. Mediji imaju povlaštenu ulogu i mogućnosti da dođu do najšireg kruga ljudi i na prilično mek način plasiraju ključne identitetske, kulturne, političke i druge teme te utječu na javno mnijenje. U tom smislu naši manjinski mediji u Mađarskoj i drugim europskim državama odigrali su nezamjenjivu ulogu – ne samo u informiranju i educiranju, već i očuvanju hrvatskog jezika i kulture, povezivanju zajednice međusobno i s domovinom te stvaranju političkog i kulturnog utjecaja u zemlji u kojoj djeluju, kao i u uspostavljanju novih veza sa sugrađanima drugih nacionalnosti i identiteta.
Vrijeme globalizacije i velikih komunikacijskih i tehnoloških mogućnosti zahtijevaju od tradicionalnih pisanih medija dodatnu prilagodbu, kako bi očuvali svoj utjecaj i doseg. To se u prvom redu odnosi na digitalizaciju, brzinu protoka informacija, aktivnosti na društvenim mrežama, medijsku konvergenciju i slično, budući da se brišu granice između različitih vrsta medija, a publika postaje sve zahtjevnija i ima sve manje vremena.
Uz to, da bi neki medij postao i ostao brend treba paralelno raditi na dvije razine – racionalnoj i emocionalnoj. Racionalna – podrazumijeva kvalitetu, dostupnost, sadržajnost… A emocionalna – povezanost sa zajednicom, življenje i promicanje onoga sto drugi ne nude i nemaju, čuvanje autohtonosti te stvaranje ozračja da je život nezamisliv bez tih medija… Mislim da su naši ključni mediji u Mađarskoj i ostalom srednjoeuropskom susjedstvu na dobrom putu da postanu istinski medijski brendovi, od kojih možemo puno naučiti i mi u domovini“.
O toj je tematici ovih dana poticajno u javnosti progovorio i novoimenovani direktor studija Gradišće austrijskog javnog servisa ORF-a Werner Herić, Gradišćanac vrhunske novinarske karijere koji se založio za suvremeno oblikovanje informativnog mulitmedijskog prostora manjinske tematike s implementacijom digitalizacije i interaktivne komunikacije s što mlađom publikom što nam pružaju društvene mreže. Zemaljski studio Gradišće od 2000. prakticira interaktivnu internetsku komunikaciju gradišćanskih Hrvata iz više zemalja (http://volksgruppen.orf.at/hrvati/).
Hrvatska čitateljska publika i publicisti naših korijena u susjedstvu su dvojezični i prošlostoljetni strah od „nimškog oceana“ u Europskoj uniji ima posve drukčije lice, iako svako malo dvojimo o opstanku i ugrozama hrvatskoga jezika. Istraživanja govornih iskustava ljudi ponudila su odgovor – jezici su dio kulturnog i etnonacionalnog identiteta, a identiteti su ukorijenjeni u svijesti svojih govornika. Iako još nismo potpuno kapitalizirali činjenicu da je hrvatski jezik već tri godine službeni jezik EU, valja imati na umu tezu da su mali jezici često označitelji autentičnosti, koja nije samo bit globalne povijesti čovječanstva nego i egzistencije određene zajednice pa tako i hrvatskoga naroda u domovini i dijaspori.
Hrvatska prekooceanska višestoljetna dijaspora, istina, ima i drukčijih iskustava, zamijenivši stjecajem (ne)prilika materinski jezik većinskim španjolskim jezikom – i pri tome nije izgubila svoj identitet. Jezik je, pokazalo se u procesima globalizacije, tek jedna od dimenzija identiteta i promjenom jednog elementa iz kulturnog repertoara zajednica nužno ne mijenja prvobitni identitet, već može i dalje prema Andersonu zamišljati zajedništvo. Nije li čitanost argentinske Studa Craoatice na Mreži najljepši dokaz pozitivnog iskustva u transgraničnoj suradnji naših heterogenih iseljeničkih zajednica diljem hispanističkoga svijeta Latinske Amerike.
