Car je gol

0

Bernard JurisicPrenosimo novu kolumnu „Juriš“ poznatog hrvatskog sportskog novinara Bernarda Jurišića.

Ako ništa, barem smo utvrdili Dantea. Makar onome čemu svjedočimo više od Božanstvene komedije priliči naslov Božanstvena parodija. “Najmračniji krugovi pakla sačuvani su za one koji u vremenima moralne krize ostanu neutralni i suzdržani”, iskakalo je zadnjih dana sa svih strana. Uglavnom upućeno riječkom predsjedniku i budućem (su)vlasniku Damiru Miškoviću. Iako je taj citat trebao otići na još gomilu adresa diljem zemlje.

O Damiru Miškoviću nikad nisam napisao nijednu ružnu rečenicu. Usprkos svemu što mu se zamjeralo i prigovaralo, imao sam i još uvijek imam ogromno poštovanje prema svemu što je u Rijeci napravio. Bez obzira na paktove i kompromise koje je uspostavio s apsolutističkim gospodarima kaosa hrvatskog nogometa, činjenicu da je u njega donio i puno pozitivnoga nitko mu objektivan ne može osporiti.

U tom poštovanju stalno sam nekako želio vjerovati da će u vremenima moralne krize Damir Mišković, čovjek koji za razliku od onoga s kojim je sklopio ‘vražji pakt’ privatno ne ovisi o nogometnim prihodima, lupiti šakom o stol i reći da mu je više dosta Rijeke bez stava. I da će, kad kucne taj trenutak, hrvatskom nogometu ponuditi nešto puno odlučnije i konkretnije od šuplje priče o neutralnosti i “trećem putu”.

Puno je toga nejasnog i nelogičnog ostalo iza njegova ovotjednog obraćanja javnosti. Ono glavno, činjenica da se ‘nesvrstavanjem’ zapravo najotvorenije svrstao, izazvalo je najviše pozornosti i zasjenilo nekolicinu drugih stvari koje također zaslužuju pažnju.

Primjerice, Mišković tumači kako je nebitno tko vodi savez. Ako je nebitno, čemu opće izbori? Čemu predsjednik? Ako ono što radi Davor Šuker može raditi i Ante Ustaša, zar ne bi bilo jeftinije zaposliti rečenog Đereka? Ionako poznaje stanje na terenu. Usuđujem se reći, znatno temeljitije i detaljnije od aktualnog i budućeg predsjednika. A ima i jednako dobro odijelo.

Je li istom logikom nebitno i tko je predsjednik Rijeke? Jesu li, primjerice, ista stvar Damir Mišković i Robert Ježić? Ako tvrdi da nije za Šukera nego za Marijana Kustića, ne znači li to da Šuker ipak ne radi dobro svoj posao? I ne bi li bilo logično onda nešto mijenjati?

A mi nešto očekujemo od države? Od politike? Što? Da HNS-u kaže “nemojte raditi nogometu ono što mi radimo državi”?

Prilično je nelogična situacija da čovjek koji kaže da hrvatskom nogometu trebaju promjene, ne samo da ne odluči podržati one koji su nudili promjene, nego ne precizira niti jednu konkretnu stvar koju bi trebalo promijeniti. Da, pričao je o tome što bi država trebala promijeniti u svom odnosu prema nogometu, ali ne o tome što bi hrvatski nogomet unutar sebe trebao promijeniti.

I ta priča s državom je zgodna. Dok je klub dobro funkcionirao s posuđenim Volpijevim milijunima, koji su mu sportsko-gradsko-državnim partnerstvom trebali osigurati neka zanimljiva zemljišta u gradu, Mišković se nije previše brinuo ni o lutriji, ni o kladionicama, ni o povećanju TV pretplate ili boravišne pristojbe, ni o financiranju sporta. Sad, kad je uslijed Volpijeva povlačenja zapeo u procesu preuzimanja vlasništva nad klubom, odjednom su počele sijevati ideje o sustavu financiranja i državi koja bi trebala pomagati.

Pomagati kome? Privatnim profesionalnim klubovima koji vrte desetke milijuna? Savezu koji troši stotine milijuna i ne želi nikome reći kako i zašto?

Ali vjerojatno najfascinantniji dio Miškovićevog izlaganja bio je onaj o “ligi koja mora voditi natjecanje, a HNS-u ostaviti brigu o reprezentacijama”. Čovjek koji je direktno odobrio gašenje Udruge prvoligaša, kako bi sve odluke umjesto klubova mogli kontrolirati i po svojim potrebama podešavati šefovi saveza, sad priča o tome kako hrvatskom nogometu hitno treba Udruga prvoligaša!?

Znam da Hrvati generalno imaju memoriju zlatne ribice, ali ovo je čak i za akvarijski RAM malo previše.

Miškovićev ego je očito jako pogodila poruka s tribina da “odjebe mafiju”. Navikao je da mu navijači tapšu leđa i slave ga kao klupskog Mesiju. Što u principu i jest, jer pod njegovim je zapovjedništvom Rijeka proživjela najljepše i najuspješnije godine u svojoj 70-godišnjoj povijesti. Zahvaljujući njegovom uspješnom plivanju među krokodilima Rijeka je postala ono što su njezini navijači desetljećima sanjali. Ozbiljan klub.

Ali plivanje s krokodilima nosi i svoje zamke. Nekad te, naime, ugrizu za guzicu. Čisto da ti pokažu gdje ti je mjesto. I tko je pravi gazda močvare.

I ako za trenutak maknemo u stranu sve idealističke priče o poštenju i moralu, Rijeka je s obzirom na ostvarene rezultate realno zadnja koja bi se trebala buniti protiv aktualnog nogometnog establišmenta. U redu, predzadnja. I Mišković bi bio puno veća faca kad bi to otvoreno rekao i dao javnu podršku Šukeru. Poput Osijekova predsjednika Ivana ‘Maminja’ Meštrovića, koji svoju lojalnost dvorskim vladarima nije prekrstio u ‘četvrti put’, nego je svojim navijačima otvoreno poručio:

“Ja sam gazda, ja sam donio novac i ja sam za Zdravka Mamića. Za koga ste vi nije me briga”.

A ne bi se skrivao iza neke tobožnje neutralnosti i prao savjest pričama o iluziji nekog trećeg puta. Treći put ne postoji. Ili si za *ovakav* hrvatski nogomet ili nisi. Ili si za promjene ili nisi. Ili si za rješavanje problema ili si za njihovo guranje pod tepih. Ili si za transparentan i pošten savez i nogomet ili nisi.

Ne može se biti malo trudan. Ili jesi ili nisi.

Tvrditi kako mu je “Šimić samo nudio priču” i gurati njegovu kandidaturu pod Hajdukove skute nije ništa nego kukavičko prodavanje magle kako bi svoje navijače uvjerio da se ovdje bira između ‘Dinamovog‘ i ‘Hajdukovog’ saveza”. Kakvog Hajdukovog saveza? Baš iz tog razloga Hajduk nije ni istaknuo nekog svog kandidata, jer nije želio da se čitava potreba za promjenama u hrvatskom nogometu svede na tu priču i podjelu. Klubaštvo Dariju Šimiću nitko ne može prilijepiti. Zato su ga podržali i u Splitu i u Zagrebu i u Osijeku i u Rijeci.

Ali Mišković je u stilu svog pridrživača kaputa brzo isukao onu fantomsku priču o ‘sukobu sjevera i juga’ kako bi pred svojim tribinama oprao svoje ‘nesvrstano svrstavanje’ na njegovu stranu. Ako je ovo sukob sjevera i juga, zašto se onda na svim ostalim stadionima u zemlji, uključujući i njegov, čuju pogrde i ističu poruke protiv onih uz koje se svrstao?

Rijeka je samom činjenicom da je javnost razočarala njezina glava u pijesku dobila potvrdu svog statusa. I to je Miškovićeva zasluga, na neki čudan način mu je čak i kompliment. I istina je da dijelom i nije pošteno što se samo na riječkog gazdu sručila paljba javnosti koja je željela promjene, dok se druge niti ne spominje. Ali to je cijena činjenice da Rijeka u hrvatskom nogometu više nije objekt, nego subjekt. Zato je i njezina i Miškovićeva odgovornost za ono što se događa u hrvatskom nogometu veća.

No, ako je Rijeka imala svojih razloga ne zamjerati se sustavu, što je s ostalima? Prvoligašima koji nemaju pojma hoće li uspjeti završiti sezonu? Drugoligašima koji nemaju pojma kako izgleda nogometni travnjak ako ne igraju na Poljudu ili Maksimiru? Trećeligašima koji nemaju pojma na što je HNS prošle godine potrošio 195 milijuna kuna? Niželigašima koji prodaju utakmice za gajbu pive ili porciju ćevapa?

Bilo je tragikomično u ovih desetak dana pratiti izvještaje sa skupština županijskih nogometnih saveza. I razinu na kojoj te lokalne glave funkcioniraju. A sve što smo vidjeli zapravo je identična preslika stanja u društvu u kojem su svi nešto nezadovoljni, ali svejedno nitko ništa ne želi mijenjati.

Po istom principu po kojem propada hrvatsko društvo, propada i hrvatski nogomet. Po jednakom operativnom obrascu koji se hrani umjetno isfabriciranim i isforsiranim podjelama, bile one ideološke, stranačke, klubaške ili regionalne, učvršćuje se apsolutna vlast uskog kruga onih koji profitiraju i širokog kruga uhljeba i pijavica koji se hrane njihovim mrvicama i za njih odrađuju prljave poslove.

A mi nešto očekujemo od države? Od politike? Što? Da HNS-u kaže “nemojte raditi nogometu ono što mi radimo državi”?

Nogometni radnici diljem Hrvatske, uz iznimke koje su preglasane ili ušutkane, odlučili su isto što nakon svakih izbora odluče političari. Da im puca kukuruz za mišljenje javnosti dok je njihovim guzicama meko i toplo. Odlučili su da je stanje dobro. I da istim smjerom treba nastaviti dalje. Dok je kavijara i šampanjca u izobilju, a muzičari tamburaju punim gasom, koga briga što se nalaze na Titanicu?

I to je legitimno. Barem svi znamo na čemu smo. Sad je barem jasno da je car gol. A bit će i bos.

Pitanje je samo hoće li tada više ikoga biti u publici da zaplješće kad narator pročita posljednji stih:

La parodia e finita“.

Izvor: www.telegram.hr

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *