Dok nas naši političari zabavljaju bavljenjem poviješću oko koje nemaju pojma, miješajući se u gospodarstvo o kojem znaju još manje ugrožavaju nam budućnost o kojoj ozbiljno niti ne razmišljaju. Iskustvo pokazuje da bismo se svaki puta kada nam stranke “prijete” izborima ili nekim epohalnim potezima za opće dobro morali dobro okrenuti oko sebe i vidjeti što su nam opet podvalili.
Tako, dok smo mi uspjeli u dvije godine steći tri premijera i dok smo se upustili u borbu za bivšu hrvatsku kompaniju koja se bavi energijom prošlosti (naftom), ono što je zasigurno budućnost svake osobe na svijetu nestaje iz naših ruku. Naravno, u pitanju je voda. Na problem gubitka kontrole nad najvećim hrvatskim izvorima pitke vode upozorio je premijera Plenkovića prije više mjeseci Pokret za modernu Hrvatsku. Odgovor je naravno bio – šutnja. Mogli smo se samo nadati da podaci o gubitku kontrole nisu istinite, ali…
Četiri najveća hrvatska izvora, sada i službeno potvrđeno, više nisu u hrvatskim rukama! Ostali smo i bez Lipika i Jamnice i Svetog Roka i Cetine.
Gdje su nestali izvori
Analizirajući pozadinu predaje izvora strancima, ne zna se koja je predaja čudnija. Podravka je bez ikakvog posebnog i opravdanog razloga prodala Lipički studenac Slovencima. Prijašnji vlasnik Svetog Roka je potpuno neobjašnjivo nagomilao velike gubitke na punionici pa su je u stečaju preuzeli novi vlasnici iz Saudijske Arabije. Sam premijer Plenković je ovih dana potvrdio da je Agrokor “morao” za nove kredite založiti Jamnicu (ako nije prije već bila založena za kredit u Sberbanci o čemu su se pojavljivale informacije). Pri tom je vjerojatno nenamjerno izjavio da je za kredit založeno i poljoprivredno zemljište koje ima u zakupu (ili vlasništvu?!) Agrokor. Četvrti izvor – Cetinu preuzima offshor kompanija iz američke države Delaware – na 50 godina.
Neozbiljno je, najblaže rečeno da država sve to dopušta i mirno promatra. Jer razlog postajanja bilo koje države je zaštita vlastitih nacionalnih interesa. Općih i pojedinačnih. Cilj države mora biti osiguranje budućnosti države i građana, recimo stvaranjem nacionalnog fonda po primjeru Norveške u čiji se fond slijeva primjerice sav novac od koncesija eksploatacije silnih izvora nafte. Različite su mogućnosti. I neusporedivo važnije od ustaša i partizana. Jer trenutno prodajemo svoju budućnost i budućnost naše djece.
Cijena vode
Da bu sve bilo još spektakularnije, najavljuju nam da voda MORA hitno poskupiti – za 30%. I naravno – da to od nas traži Europska unija. Sad, postat će jasniji odgovori na pitanje tko će imati najviše koristi od poskupljenja hrvatskih izvora pitke i mineralne vode. Ali će postati puno nejasnije ZAŠTO u Hrvatskoj voda mora poskupiti a u Irskoj MOŽE ostati besplatna?
Teško je na ovo dati pošten i fer odgovor, čak i onima koji besramno uništavaju našu budućnost. Jer je voda trebala, mogla i morala biti dugoročni strateški resurs Republike Hrvatske. Ili se sve svodi na ono do čega dođemo koje god teme se dotaknemo – Hrvatska treba i zaslužuju i bolju vlast i bolju oporbu, neusporedivo poštenije i sposobnije političare od ovih koji nam sudbinom ravnaju već dvadeset i sedam godina… I prevode nas uporno žedne preko vode.
Izvor: Damir Gašparović/politikaplus
