Zanimljivo je bilo proteklih nekoliko tjedana, ajmo reći dva, tri mjeseca… Ljudi su se vratili s odmora, vratili se na svoja radna mjesta i već pomalo se može opipati “predbožično ludilo”, police su još od početka listopada pune s čokoladnim Djedovima Božičnjacima. Ludilo vlada i kod vulkanizera gdje jedva možete naći slobodan termin za montažu zimskih guma. Ceste su pune auta, nema dana kada, primjerice u okolici Stuttgarta, nećete upasti u gužvu, rade i Nijemci na prometnicama kao što i naši stručnjaci u Hrvatskoj rade u srcu turističke sezone pa također stvaraju gužve na cestama. Ma dobro je, nek’ se radi brate!
Bacimo pogled na proteklu “turističku sezonu”, kako je ministar Grčić slikovito opisao – nama Dalmatincima je suđeno da moramo spremati krevete fureštima, to nam je jedini izlaz, jedina nada. Ništa drugo u Dalmaciji neće uspjeti. Ovdje su prigodni stihovi: “Didovino moja ne smatraj se šteton, bit će puno boje kad naliju beton. Lipše ćeš izgledat, bit ćeš od koristi kad učinu hotel i dojdu turisti.” Naravno da neće, kad ste Vi gospodine Grčić apsolutni nesposobnjaković kao i Vaši ostali tamo ministri, vladajući i oni koji sjede u oporbi pa jedva čekaju dokopati se vlasti kako bi opet gurali svoje na pozicije i radili dobro za sebe. Svima je poznata ona “da se blizu oltara bolje čuje”! Uvijek ista priča, kao i priče o pustim školovanim ljudima koji na tisuće odlaze iz Hrvatske i u Njemačkoj, Kanadi itd. zarađuju ogromne pare. Hrvatski tekstopisci takvu priču, neko potresno pismo osobe koja je otišla trbuhom za kruhom, koja se pokušava snaći tu vani, uvale svakih dva do tri tjedna, umjesto da objave realno stanje stvari.
Evo primjera iz susjedstva: školovan momak u Njemačkoj prima neto plaću od 1150 €, najam za sobu od par kvadrata plaća 500 €, zatim plati prijevoz javnim prijevozom 185 € mjesečno, nešto se mora i pojesti pa sad izračunaj koliko tom školovanom kadru ostane u džepu. U tom trenutku se rado sjetim onih pametnjakovića u Hrvatskoj koji su mi pokušavali bahato tvrditi kako nama poslodavci u Njemačkoj podmiruju sve putne troškove. Naravno da ima i onih kojima se posrećilo, ali to je još uvijek manjina. Neka dođu svi, što se mene tiče, i neka vide kakav je sistem tu u Njemačkoj i što to zapravo znači “radna navika”. To su samo priče, evo kao da na primjer čitam plaćeni članak Alfirevića u Slobodnoj o nekom tamo famoznom “Wunderkindu koji će spasit Hajduka” iz neke pustinje za koju u životu nisam čuo, ili kad u istoj toj novini osvane članak u kojem piše koliko je puta pregledano dupe Lidije Bačić.
Turizam je i ove sezone kao i one protekle sezone i kao svih onih sezona prije, ostvario “rekordne rezultate” kaže ministar Lorencin. Tko se dobro snašao, tko je htio radit, taj je zaradio za ovu godinu i s tom zaradom sad mora preživjeti do sljedeće turističke sezone pa opet sve ispočetka. Tko se snašao? Po meni se najbolje snašao momak koji je naplaćivao ulazak na parking jednog hotela u Segetu Donjem kod Trogira. Parking se naplaćivao 15 kuna radnim danom a vikendom 20 kuna i to sve korektno uz račun. Prva dva, tri puta bi naplatio punu cijenu s računom, a kad bi se gost istim putem spuštao na parking peti, šesti put dovoljno je bilo 10 kuna, ponekad čak i samo 5 kuna – naravno bez računa – uz obavezan pogled prema zgradi hotela, da ga ne bi netko gledao ili čak snimao. U slučaju pojave inspekcije ili kontrole, jednostavan dogovor bi glasio “nije bilo nikoga na ulazu parkinga, valjda je otišao na zahod”. Mladi momak se, dakle, odlično snašao, sa svojih 15, 16 godina naučio je već kako spretno ukrasti koju kunu mimo države, mimo porezne uprave. Super zarada, ako računamo nekih 10-ak vozača dnevno koji tako prođu sa svojim automobilima, to je 200kn na dan, oko 1400kn u tjednu. Pa evo, čisto informativno – turistički inspektori su u prvih devet mjeseci od naplaćenih kazni od prekršitelja u državni proračun uplatili 4,86 milijuna kuna.
Deviza “snađi se” vrijedila je i na fast food štandovima. Mladi Nijemac se nije baš najbolje snašao dok je naručivao porciju od 5 ćevapa za cijenu od 25 kuna. U ruci je držao novčanicu od 50 Eura jer nije imao kuna u novčaniku. Prodavačica mu je na slabom engleskom protumačila da ona mijenja po tečaju 1 Euro = 7 kuna (umjesto nekih 7,58 kn ili 7,60 kn koliko se ljetos moglo dobiti na nekim mjestima, primjerice u Splitu) a jadan Švabo je samo kimnuo glavom i pala je fina zaradica na Čevapima. E, to je biznis!
Prošloga ljeta, ako se ne varam, na nekoliko je dana zatvoren Carpe Diem na Hvaru radi neispostavljenih računa. Jeste li Vi ikada u Hrvatskoj dobili račun kad bi, na primjer, plaćali komplet sa suncobranom i ležaljkama na plaži? Iznenadio sam se kad mi je jednim prilikom konobar zaista ispostavio račun ugostiteljskog objekta za komplet suncobrana i ležaljki. No, to se dogodilo samo jedan jedini dan u tri do četiri tjedna (!). Zbog čega se računi nisu dijelili svaki dan, nije mi poznato. Možda su dolazile dojave o inspekciji / kontrolorima na plaži, pa su se radnici u tim slučajevima i služili fiskalnim blagajnama. I u ovom biznisu, dakle, mogla se fina lova zaradit (40-ak kompleta po 60kn = 2400 kn), jer 60 kn nije Bog zna koja svota za turista koji je došao na odmor i uživanje te će rado izdvojiti tih 8 Eura na dan i osigurati svoje mjesto u hladu te posluživanje pića direktno ispod suncobrana.
I za kraj poruka mom Dalmatincu, onom ministru Grčiću, prestanite pametovati, uhvatite se lancuna i pomozite pripremati posteje za nadolazeću rekordnu Božičnu sezonu turizma u Lipoj Našoj! Dosta mi je priča o ogromnim investicijama iz EU-fondova koje ste Vi s Vašim projektima dovukli u Hrvatsku.
Bit će soldi, eura, dolara, yena, rublji… Bit će za svakoga pomalo.